Herman Hese - poezija
Zavodnik
Pred mnogim vratima sam čekao.
Na mnoga uha šapnuo svoju pesmu.
I uvek kad se usta jedna predavala
i žeđ bila ugašena,
jedna blažena iluzija u grob bi silazila…
Ostalo bi samo telo u prevarenoj ruci.
Poljupci koje strašno moljah,
duge noći koje grozničavo iščekivah…
na kraju behu kao zgažen cvet,
bez mirisa nestala lepota.
Iz mnogih postelja ustao bih tužan
kad je žudnja postala mi navika.
Bežeći od užitka tražio sam san
opet novu želju i svoju samoću…
taj užitak moje je prokletstvo
jer nesrećnim me čini
da svaki san o njoj stvarnost uništava.
Oklevajući, ruku ka novom cvetu pružam,
da novom uhu svoju pesmu šapnem:
Brani se, najlepša moja,
zakopčaj haljinu svoju,
opčini me, izmuči me,nikad mi ne reci: da!
Tajanstvena
U zanosu,
zaljubljene žene otkrivaju
svoju tajnu i ona je naša
za ceo život.
Jer, ako ljubav obmanuti ume,
ako i žudnja poznaje prevaru,
kada se sjedine lagati ne mogu.
Ti i ja smo se zakleli,
i žudnja se s ljubavlju stopila,
a ipak, nikad mi nisi otkrila,
tu nemirnu zagonetku ko si.
Za mene si večno ostala tajna!
Onda si iznenada otišla,
umorna od mene,
i tako mi nanela poslednju bol;
Ali deo mene ostao je u tebi zarobljen.
Kad ugledam te izdaleka kako ideš vitka,
ja poželim tu nepoznatu lepu ženu
kao da jednom nismo bili par.
Comments
Post a Comment