Dječak zvani Čavka - Haruki Murakami

Dječak zvani Čavka

-A kako stojiš s novcem? -upita dječak zvani Čavka. Govori svojstvenim načinom, malo oteže. Kao neko ko se tek probudio iz dubokog sna, a usta su mu još uvijek teška i troma. Ali to je samo privid, on je potpuno budan. Uvijek je takav.

Ja klimnem potvrdno.

– I, koliko imaš?

Ponovo se preračunavam i kažem:

– Oko četiri stotine hiljada. Nešto mogu podići i s bankovnom karticom. Naravno, to nije puno, ali dovoljno je za neko vrijeme.

–Nije loše – kaže dječak zvani Čavka. - Za neko vrijeme.

Ја još jednom klimnem.

- То sigurno nije božićni poklon od Djeda Mraza? – nastavlja on.

– Nije - odgovaram.

Čavka podrugljivo krivi usne i gleda oko sebe.

-Taj novac je iz ladice nekoga ko živi tu negdje? Je li tako?

Šutim. Jasno, on zna odakle mi novac. Ali zašto sva ta izokolna pitanja?  Kao da me zafrkava. To je to.

– Pa – kaže Čavka. Novac ti treba, i ti ćeš ga nabaviti -izmoliti, posuditi ili ukrasti... Ima li tu kakve razlike? U svakom slučaju, to je novac tvoga oca, pa koga se to onda tiče? S tim ćeš se novcem snaći neko vrijeme. Ali šta kada ga potrošiš? Pare nisu gljive, ne rastu same od sebe. Moraš jesti, negdje spavati. Novca će ti ponestati.

– O tome ću misliti kada dođe vrijeme – kažem.

– Kada dođe vrijeme – Čavka ponavlja moje riječi kao da ih važe na dlanu.

Ja klimam glavom.

– Naprimjer, naći ćeš neki posao?

– Vjerovatno- odgovaram.

Čavka odmahuje glavom.

-Ma nemoj mi reći! Ti još ništa ne znaš o životu. Kakav posao može naći dječak od petnaest godina, daleko od kuće? Još ideš u školu. Šta misliš ko će tebi dati posao?

Malo se zacrvenim. Inače mi ne treba puno da se zacrvenim.

– Pa dobro – kaže Čavka. Nećemo o najgorem dok još ništa nije urađeno. Ti si se odlučio, a sada treba da pređeš na djelo. Na kraju, to je tvoj život. Radi onako kako misliš da je najbolje.

I doista, to jeste moj život.

-Ali da ti kažem nešto. Nećeš ništa uraditi ako malo ne ojačaš.

- Potrudit ću se- kažem.

- Siguran sam da hoćeš. Moram priznati da si posljednjih nekoliko godina puno ojačao.

Ja klimam glavom.

Čavka nastavlja:

–Ali svejedno, tek ti je petnaest godina. Tvoj život, blago rečeno, tek počinje. Na ovom svijetu ima toliko stvari koje nisi vidio! Stvari koje ne možeš čak ni zamisliti.

Sjedimo po običaju jedan pored drugog na starom kožnom kauču u radnoj sobi moga oca. Čavka voli tu sobu i sitnice razbacane unaokolo. Sada se igra sa staklenim pritiskačem za papir u obliku pčele. Naravno, kada je moj otac kod kuće, Čavka se ne približava toj sobi.

– Kako bilo da bilo -kažem ja - moram odavde. Nemam drugog izbora.

– Pa dobro, ako je tako – kaže Čavka, vraća pritiskač na sto i stavlja ruke na potiljak.

–Ali tako nećeš riješiti sve svoje probleme. Ne bih da ti kvarim raspoloženje, ali da sam na tvom mjestu ne bih bježao, pogotovo tako daleko. Sama daljina ne donosi rješenje.

Dječak zvani Čavka uzdahne i prstima pritisne kapke. Potom zatvara oči i govori iz svoje unutarnje tame:

– А da se igramo naše igre? -Hajde – odgovaram ja. Sklapam oči i polako duboko udahnem.

- Jesi li spreman? Zamisli oluju, strašnu pješčanu oluju -kaže on. - Sve ostalo izbaci iz glave.

Činim kako mi kaže. Zamišljam strašnu pješčanu oluju. Sve ostalo izbacujem iz glave. Zaboravljam i samoga sebe. Potpuno praznim duh. Odjednom oko mene sve lebdi. Stvarnost koja nas okružuje, nas dvojica, dječak zvani Čavka i ja, koji sjedimo jedan pored drugog na starom kožnom kauču u radnoj sobi moga oca.

–Sudbina ponekad izgleda kao pješčana oluja koja stalno mijenja smjer – čujem Čavkin glas.

Ponekad je sudbina nalik na pješčanu oluju koja stalno mijenja smjer. Da joj umakneš, ti mijenjaš korak. Ali i oluja mijenja svoj smjer. Ti na jednu stranu, a oluja za tobom, ti na drugu, a oluja ponovo za tobom. I tako stalno, bezbroj puta, kao ples sa smrću u osvit dana. A zašto? Zato što ta oluja nije nešto što dolazi odnekud, nešto što nema nikakve veze s tobom. Ta oluja si ti. Nešto unutar tebe.]edino što možeš učiniti je da joj se predaš, da uđeš u nju svojom voljom, da zatvoriš oči i začepiš uši da pijesak ne upadne u njih, a onda da kreneš kroz nju, korak po korak. Nema ni sunca, ni mjeseca, ni putokaza; ponekad i vrijeme prestane postojati. Samo bijeli i sitni pijesak kao samljevene kosti koje se kovitlaju na nebu. Zamisli takvu pješčanu oluju.

Zamislio sam je. Bijeli lijevak izdiže se u nebo, nalik je na debelo uže. Zatvaram oči i prstima prekrivam uši. Da mi se onaj sitni pijesak ne uvuče u tijelo. Pješčana oluja ide ravno ka meni. Na koži osjećam pritisak zraka. Oluja će me progutati...

Čavka mi blago polaže ruku na rame, a oluja nestaje. Ali ja i dalje žmirim.

– Od sada moraš biti najjači petnaestogodišnjak. Ma šta da se desi. Samo tako možeš opstati u ovom svijetu. A zbog toga treba da shvatiš šta znači postati jak. Razumiješ?

Žmirim i ne odgovaram. Želim zaspati, s njegovom rukom na ramenu. U blizini čujem slabašni lepet krila.

- Moraš postati najhrabriji petnaestogodišnjak na svijetu – mrmlja Čavka dok ja pokušavam zaspati.

Kao da te riječi tamnoplavom tintom tetovira na mom srcu.

I doista, morat ćeš se probijati kroz tu silovitu oluju. Tu metafizičku i simboličku oluju. Ali bez obzira na to koliko ona metafizička ili simbolička bila, nemoj se zavaravati. Ona će ti rezati tijelo kao hiljadu britvi.Drugi će krvariti, i ti ćeš krvariti. Teći će crvena vrela krv. Hvatat ćes tu krv u ruke. Bit će to tvoja vlastita krv i krv drugih ljudi.

A kada oluja umine pitat ćeš se kako si prošao kroz nju, kako si opstao. Nećeš znati, zapravo, je li oluja zaista prošla. Ali jedno je sigurno. Iz oluje nećeš izaći onakav kakav si ranije bio. U tome je smisao te oluje.

Na svoj petnaesti rođendan pobjeći ću od kuće, otputovati u neki nepoznati daleki grad i naći utočište u nekoj maloj knjižnici. Za to će mi trebati sedam dana, sa svim peripetijama koje to nosi. Ali u suštini petnaesti rođendan pobjeći ćeš od kuće, u neki grad i naći utočište u nekoj maloj knjižnici.

To pomalo zvuči kao bajka. Ali to nije bajka. Bez obzira na to sa koje se strane posmatra.

Haruki Murakami, Kafka na žalu (prevod sa engelskog Dušan Janić)